Pobednik iz moje perspektive

Pobednik iz moje perspektive
Meštrovićev Pobednik na Kalemegdanu, iz moje perspektive

Странице

17. 1. 2021.

MITOVI O EVROPSKOJ UNIJI

Kojim pismom se služite kada ste na internetu? A kada ste oflajn? Ako je odgovor na oba ova pitanja latinica, da li mislite da ćete zbog toga zaboraviti ćirilicu? Da li mislite da biste, ako ne koristite isključivo ćirilicu, to pismo zaista zaboravili? 

U poslednje vreme primetila sam češće insistiranje na upotrebi ćirilice čak i na društvenim mrežama, kako kod odraslih, tako, što me je posebno iznenadilo, i kod mojih vršnjaka. Zašto? Takođe, zašto se u medijima objavljuju članci, pa još i sa vrlo "rečitim" naslovima, kao što je ovaj, objavljen na portalu državne televizije? Ili ovaj? Kako ćemo to izgubiti "dušu i sudbinu" u EU? Čega se neki ljudi toliko plaše? Zvuči jednostavno - plaše se gubitka nacionalnog identiteta. Iako to nema direktne veze sa zvaničnom politikom Evropske unije, ona "inspiriše" taj strah. 

Po istraživanju koje je naše Ministarstvo za evropske integracije objavilo decembra 2019, a kakvo se obavlja svake godine od 2006, čak 31% stanovnika Srbije veoma zabrinjava da će ulazak u Evropsku uniju značiti gubitak nacionalnog identiteta i kulture, skoro isto toliko njih boji se potiskivanja našeg jezika, dok se još 19% naših sugrađana umereno plaši i jednog i drugog;10% ispitanika je samu Evropsku uniju identifikovalo sa rizikom od gubitka kulturnog identiteta.  Rezultati Evrobarometra, putem kojeg evropske institucije ispituju mišljenja, stavove i očekivanja građana EU, pokazali su da je u proleće 2019. čak četvrtina (25%) stanovnika Srbije ulazak u Evropsku uniju poistovetila sa gubitkom specifičnog, nacionalnog kulturnog identiteta, za razliku od 13% građana država Evropske unije koji imaju takvo mišljenje.

Standardni Evrobarometar 91: ključni indikatori, jun 2019.
Poređenje odgovora na pitanje: Šta za Vas lično znači Evropska unija?  
(Istraživanje je naručila Evropska komisija)

Šta je uopšte nacionalni identitet? Ja sam to shvatila kao skup verovanja o svom poreklu i svojim ključnim osobinama (kao što je zajednički jezik) sa kojima se većina stanovnika ili većinski narod jedne države poistovećuje - osećaj pripadnosti jednoj naciji. Međutim, mislim da dosta mojih vršnjaka ne samo da ne razume šta je nacionalni identitet i kako se menja tokom istorije i kontakata sa drugim narodima i nacijama, već nije ni upućeno u to šta sve pripadnost države (možda i Srbije) Evropskoj uniji podrazumeva, što se vidi u istraživanju koje je radio Institut za Evropske poslove u septembru 2020. Pitali su tada građane Srbije da li imaju dovoljno informacija o Evropskoj uniji na šta su mnogi, a naročito mladi (18-29 godina), uglavnom odgovorili da ne znaju. U istom tom istraživanju se može primetiti da s vremenom (u intervalu od 3 godine) sve više građana Srbije, bez obzira na uzrast i stepen obrazovanja, postaje neopredeljeno što se tiče bilo kog pitanja vezanog za EU. Jedan od faktora je, po svemu sudeći, i strah od gubitka nacionalnog identiteta o kome pričam.

Imajući u vidu sve ovo što sam do sada rekla, odlučila sam da i sama napravim anketu samo za svoje vršnjake iz najneposrednijeg okruženja, koja bi trebalo da pokaže koliko njih je upoznato sa ovim mitovima i šta misli o njima. Upitnik sam poslala svojim najbližim prijateljima preko Instagrama, a mentorka ga je prosledila i nekim svojim učenicima prvog i drugog razreda gimnazije. Odgovorilo mi je 79 vršnjaka (15-17 godina) i, moram da priznam, u većini slučajeva, odgovori me uopšte nisu iznenadili. Na pitanje da li su nekada čuli da Srbija neće moći da koristi ćirilicu kao zvanično pismo kada uđe u EU 72,2% učenika je odgovorilo odrično, a oni koji su odgovorili potvrdno, na pitanje od koga su to čuli, uglavnom su odgovorili da su čuli od roditelja ili rođaka i na društvenim mrežama (12,7% i 7,6% od ukupnog uzorka). Na pitanje da li se slažu sa time, većina njih je odgovorila odrično (iako je njih petoro ipak odgovorilo potvrdno). Nakon toga, pitala sam ih da li su čuli da se misli da će Srbija izgubiti svoj nacionalni identitet kada uđe u EU i dobila sam skoro jednak broj potvrdnih i odričnih odgovora. Oni koji su mi odgovorili potvrdno, na pitanje odakle su čuli, odgovorili su: na televiziji, od roditelja/rođaka ili na društvenim mrežama (16,5%, 11,4% i 13,9% od ukupnog uzorka). Ono što me jeste iznenadilo je da se preko 26% mojih vršnjaka slaže sa ovim mitom, što dokazuje da su ove strepnje od slabljenja ili odricanja od nacionalnog identiteta već jako raširene i utvrđene.

Mislim da je sada vreme da donekle razbijem ove stereoipe. Za početak, pričaću o onom koji je lakši za pobijanje, zato što je toliko očigledno pogrešan, a to je gubljenje ćirilice. Ne možemo da izgubimo ćirilicu ako uđemo u EU, zato što je ona već njeno zvanično pismo od kada se Bugarska priključila EU 2007.  Ipak, čak i da nije, kada bismo mi ušli, ćirilica bi postala i njeno zvanično pismo (kao što će i srpski postati jedan od zvaničnih jezika), jer po Članu 22 Povelje o osnovnim pravima Evropske unije, u EU se poštuju jezičke razlike: "Unija poštuje kulturnu, versku i jezičku raznolikost". Ni druge zemlje koje imaju specifično pismo nisu svoje pismo napustile ili izgubile ulaskom u EU - Grčka, na primer. Takođe, svaka država Evropske unije koja koristi evro ima simbol svoje zemlje na njoj i reč "evro" napisanu na svom pismu. U maju 2013. prvi put odštampana je novčanica od 5 evra na kojoj je reč "evro" napisana i ćirilicom. Čini mi se da ljudi koji odbijaju da pišu latinicom nisu ni svesni koliko smo mi u prednosti što možemo da koristimo dva pisma, što većina drugih nacija ne može. Umesto što strepimo da ćemo korišćenjem latinice izgubiti ćirilicu, trebalo bi da ističemo oba pisma jednako, jer su i latinica i ćirilica deo našeg nacionalnog identiteta i na to treba da budemo ponosni.

Roditelji su me uputili i na Evropeanu, najveće "skladište" kulturnog nasleđa
(knjiga, novina, filmova, postera, razglednica, muzike, mapa...) iz cele Evrope;
nazivi fajlova su na jeziku i pismu zemlje iz koje predmet potiče.


Drugi je stereotip o kome sam mnogo više pisala ovde, a to je pretpostavka da ćemo morati da se odreknemo nacionalnog identiteta, ako želimo da uđemo u EU ili, još gore, da se u EU na neki način "gaze" posebni nacionalni kulturni identiteti. Iako je ovaj strah donekle razumljiv, ipak je neosnovan, jer je jedan od glavnih ciljeva Evropske unije da poštuje različitosti. Čak i slogan EU to pokazuje - "Ujedinjeni u različitosti" (http://www.emins.org/razlicitosti-nas-ujedinjuju/). U okviru EU, svaka država ostaje nadležna za svoju kulturnu politiku i EU se neće mešati u kulturne politike država članica, sem ako one ne podstiču ugnjetavanje manjinskih kultura. EU nastoji da identitete svojih (budućih) država članica i specifičnih regiona u okviru ili između njih istakne i osnaži, a ne da ga uništi i stopi sa nadnacionalnim evropskim identitetom. U Članu 4 prečišćene verzije Ugovora o EU i ugovora o funkcionisanju EU takođe se navodi da Unija poštuje nacionalni identitet i tradicije država članica, što znači da, zapravo, nemamo čega da se bojimo. Odrasli se možda i plaše da je nama mladima privlačniji taj savremeni evropski identitet i da bismo se pre poistovetili sa evropskom kulturom nego (samo sa) srpskom, što je, realno, tačno u većini slučajeva, ali to ne mora da znači da ćemo zaboraviti, žrtvovati ili uništiti srpsku kulturu i nasleđe. Štaviše, u poslednje vreme sve češće viđam kako moji vršnjaci kroz svoje objave i reakcije na društvenim mrežama ističu našu kulturu, nacionalne simbole, običaje i sl., uprkos tome što stariji ljudi misle da tradicija mlade ne interesuje.

Za kraj, volela bih da spomenem neke od načina na koje EU omogućava promovisanje i unapređivanje nacionalne kulture. Prvo, spomenuću neke od spomenika kulture u Srbiji za čije sređivanje je EU obezbedila novac i tako doprinela očuvanju nekih elemenata našeg nacionalnog identiteta. Dosta je doprinela obnovi Golubačke tvrđave: finansirala je njenu rekonstrukciju, izgradnju obilaznice, centra za posetioce, sređivanje obale oko tvrđave i pristaništa za brodove u okviru projekta "Socijalno-ekonomski razvoj dunavske regije u Srbiji", koji je sprovela Austrijska razvojna agencija. Taj isti projekat finansirao je i izgradnju kružne staze i moderne rasvete u Rajkovoj pećini. Donacijama iz EU omogućeno je da se u Feliks Romulijani završe radovi na tri kule i da se ovo arheološko nalazište, koje često posećujem s roditeljima, opremi savremenim multimedijalnim centrom za posetioce. Takođe, u Srbiji se već realizuju mnogi projekti vezani za očuvanje kulturnog identiteta koje finansira (delimice ili u potpunosti) Evropska unija: Kreativna Evropa i Evropska prestonica kulture su najpoznatiji, a prvi grad iz zemlje koja još uvek nije članica Evropske unije koji je dobio titulu Evropske prestonice kulture upravo je jedan naš grad - Novi Sad. EU ima i druge programe zaštite i promovisanja ne samo nacionalnih, već i regionalnih, pa i lokalnih specifičnosti jezika (dijalekata) i kultura, a naročito se brine o kulturnom nasleđu i njegovom oživljavanju i upoznavanju čitave Evrope i sveta sa značajnim materijalnim i nematerijalnim nasleđima bez obzira na to iz koje zemlje potiču.

Maša Stojmenović 
Mentor: Ivana Ćirić